YOU CAN NEVER EARN ENOUGH TO BUY THE GUN THAT YOU WANT
Rezoniranje u meni ima ljubavnu moć mazohizma. Reverberacije izgubljenih trenutaka snažno se bore i otimaju za moju prisutnost. Ista ta fragmentiranost je neodoljiva i najčistija,čulo puno ožarenih pljuski. Svakodnevni automatizam pokornosti, me boli, svakodnevno uskraćivanje samoj sebi. Neobjašnjivi umor jest hvalospjev moje mladosti."Spelling in bruises".
Ništa mi u vremenu ne pričinjava takvo zadovoljstvo kao odgađanje trošenja, ignoriranje načetosti. kada se buduća sjećanja rastvaraju, a ja ih samo anesteziram da prividno miruju, da divlje tkivo buja i dijeli se,strpljivo čekam trenutak da ih probudim i svete suze poteknu u meni. ne želim se očistiti od svih svojih nošenja strujom krvi i rana.
nikad necu shvatiti umirenje. nije da ne znam kako, vec zbog postojanja ikakvog i nikakvog smisla. to je gruba nježnost.
šarmantno boležljiva stoička pasivnost kao kronično radovanje među nama.
oblik suživota u krajnjoj jednostavnosti protjecanja svega, pa i vremena.
dodirujemo se najtanušnijim titanskim vezama negdje na rubu svega, trulog ali živućeg.
slomljenim dodirom da ispunimo sve dotjerane šutnje, dobro uščuvane.
nije me strah da budem oštećena našim zrakom.
sve što smo dali u našoj je koži. naš atlas.
i sirovi živci. desnom rukom sviram neskladnu glazbu, a lijevom rukom dajem bljutavu melodiju. mučiti se svi volimo, precizno i besprijekorno. čerenkova radijacija usađena duboko u nama, svijetli najjačom bojom, da je neki drugi određeni prepoznaju. kontaminirani tražimo da svojom pokvarenošću stvorimo novu pokvarenost koju možemo njegovati i hraniti, lišeni površne usamljenosti. ovaj rak je čudo čudesa, bogami ja želim da je dugotrajan i terminalan.
tek kad primjetim, kasno je i nije ugodno. držim stvari s nevjerojatnom čvrstinom. odista, kada nešto radim a da to zahtjeva držanje ili hvat, to je takav žučni pokret. ruke su većinom kao kliješta sa pohrđalim utorima. zapečene stvari, kao suhi lak. takvo mukotrpno stiskanje. kad primjetim odvratno je i nepodnošljivo. ništa to nije značajno da se promatra, ali kad se događa, kao kakav sitni svirepi doživljaj. to je nekakva nepomičnost. nepomičnost u radnjama. milijun puta sam uhvatila tu nepomičnu čvrstinu tijela, ali neda se ta životinja dragati.
neki dan sam ležala i u gornjem desnom kutu desnoga oka, probala i probila očna jabučica. nekakav pokret tijela, pustim ga da radi što hoće, tko zna jel uistinu moje. bodljikavi grčevi očne jabučice. ležala sam, a onda iscenirala da odem do ogledala i da ću tamo zateći u oku razmrljanu crnu tekućinu u pola oka. koja se odnekud probila. crna žuč. kakvu osobnost bi mi to priuštilo. znaš to je ona cura što ima ono strašno razmrljano oko u koje upadaju stvari. to je oko zacijelo evoluiralo. pokrenut će sve. ne usudim se reći što sve radi. pokazujem izvjesnu naklonost stvarima koje se ne mogu gledati ali jednostavno se moraju, podražljive i darežljive. zgražanje je lijepo, priznajte si. izaziva cijeli niz harmoničnih malih čudnovatih potresića. pustite da vas trese.
nije daleko ono doba kada će na zemlji tišine potpuno nestati.
kaput koji ne diše. svjež i krut. i sve peče. prsti na vrhovima skupljaju sve, zato ništa ne treba olako doticati. najčeznutljivija stvar na svijetu. nitko ne pazi na to.
"vidim u nekim slučajnostima poneke oblike u koje me uvjerila navika u nedostatku nečeg boljeg".
razigrana izobličena bliskost. unutar provale sadašnjosti. sućutno razlijevanje. sve se neumoljivo trga i vuče iz glave. suho i prelako. kao mrvice na putu da se vratite jednom.
"stvari treba nazvati njihovim imenom. no koje je to ime"
ova vrata su u zadnje vrijeme poput očiju punih bjeline.
nekog dugo nije bilo. a i nije da mi je nedostajala. malo rasječeno meso, suši se poput krastice. s crvenim uzburkanim rubom uokolo, od nečeg, šta ne smijem reći.
zadnjih mjesec i pol sam ukleta i donosim nesreću okolini, nekad me to ražalosti, al ko ga jebe i ja sam jedan od iks mena s kroničnim djelovanjem.
postala sam i ostala napokon jedno malo bezlično biće. zagubiti se u stvarnosti je odmoriti se. hodati uz stvari kao da ćemo ih dotaknuti.
